Kako idem dublje i dublje, više se ne trudim da nešto razumem. Ne trudim se da se spasim.
Shvatila sam da ne mogu nazad, u nesvesno postojanje. Ne mogu lagati sebe.
Ne mogu opet ostaviti svoju dušu zbog isključenog svijeta.
Osjećam ogromnu samoću i tugu što gubim ono što sam mislila da je svijet.
Tužna sam zbog toga što postajem svesna iluzija u kojima svi živimo.
Neprestano traganje za uspehom, za ljubavlju, za Bogom i prosvetljenjem.
Pitam se — šta je poenta svega?
Onda sam osjetila duboko u donjem stomaku neko pulsiranje.
Pulsiranje koje je polako opuštalo moje tijelo. I shvatila sam — to je bila kontrakcija trudenja ega.
Moraš se truditi da bi bio voljen.
Moraš se truditi i biti dobar da bi otišao u raj.
Moraš se truditi da bi postojao.
I odjednom, iza tog truda, pojavio se jedan zamrznuti sloj — unutrašnji ŠOK gubitka istine.
Otupelost. I duboki osjećaj nevrjednosti.
Najdublji osećaj neuspeha. Da šta god uradim — nikada nije dovoljno. Ni za svet, ni za roditelje.
Taj najdublji osjećaj pogrešnosti.
Religijsko verovanje da je tvoje postojanje grešno.
Da moraš patiti zbog toga, iskupiti se, kajati se.
Patnja dolazi iz toga što te je svijet odvojio od tebe samog.
Iz te odvojenosti, počeo si da ne voliš sebe.
Iz tog osjećaja, povređivao si i sebe i druge.
I onda si se osjećao krivim zbog svega toga.
Krivnja nije zbog drugih, već zbog toga što smo zaboravili svoje predivno biće i zbog toga kažnjavamo sebe.
Onda je došla tuga.
Toliko duboka da je ceo Univerzum plakao kroz mene.
Plakala sam danima. Nisam bežala od tog stanja.
Plakala sam do totalnog raspadanja. I nisam se trudila da to popravim.
Jer duboko sam osećala — to nije samo moja bol.
To je svačija najdublja bol.
Bol duše koja je došla kao čisto biće na ovaj svet,
ali je morala da se odrekne sebe,
odrekne ljubavi — da bi preživela.
Najdublja bol je neuspeh u očima Boga.
Taj neuspeh je odbacivanje sebe. Negiranje razloga zašto smo tu.
To je ona duboka zaglavljenost koju svaki čovek nosi:
Moraš ovo… Moraš ono… Samo ne ono što tvoje srce želi.
I odatle — nezadovoljstvo.
Ostala sam sama sa tim dubokim osjećajem ništavila.
Nije bilo lako.
Ali znala sam — nema drugog puta.
I odjednom, ispod svega, počelo je da se otvara jedno divno prisustvo koje zrači.
Pojavila se luminescencija.
Cela moja materica postala je transparentna i puna nježne bjele svijetlosti.
Osjećala sam samo prisustvo koje voli. Prisustvo koje greje.
Prisustvo koje je toliko nevino i čisto, da sam osjetila duboko poštovanje prema sebi kao izraz te unutrašnje svetosti.
Osjetila sam najdublji sloj svoje autentičnosti.
Kao biće koje sija iznutra, bez ijedne reči. Bez napora. Samo je tu. I samo zrači.
Kao da moje tijelo zna to prisustvo. Kao da je oduvek bilo tu.
Pitam se — šta je to?
Šta je to kad svijetlost i tama postoje zajedno?
Kad se ne trudim da budem dobra, ni jaka, ni da se izvučem?
Kad samo jesam?
Ovo nije put u svijetlost. Ovo je silazak u dubinu,
u ono mesto gde se svijetlost rađa iz tame.
Gde se dijamant zapali iz unutrašnjeg pepela.
Ne moram znati. Ne moram shvatiti.
Samo da BUDEM.
Tijelo zna. Biće sija. I dobrota govori.