Pišem ovo iz duboke ranjivosti, jer znam da svi koji pročitaju , negde u sebi osjećju isto.
Jer ovo je naša ljudska rana. I ona nas povezuje. Ona nas čini istinski ljudima.
Na svom putu ka sebi, često sam dolazila do unutrašnjeg svjetla.Tog svjetla koje me podseća ko sam duboko u svojoj suštini.
Ali skoro svaki put kad bih osjetila to svjetlo, pojavio bi se stid.
Taj stid mi govorio:„Ti si pogrešna.“„Tvoje postojanje povređuje druge.“„Moraš da se ugasiš.“
I skupljala sam se. Povlačila. A toliko sam voljela.
Voljela sam iz dubine srca. Ali ljubav je bila odbijena, neviđena, nevrednovana. Nije se uklapala u principe i pravila.Kao da je bila“omrznuta”. Ostajala sam sama s tom boli. To je ona duboka bol od koje osećaš samo nemoć da bilo šta uradiš. Nemoć da postojim kao ja. Ona zamrznutost u tijelu i srcu.
Duša želi da voli, ali nije joj dozvoljeno.
Duša želi da se širi, ali mora ostati mala.
Duša želi da se spoji, ali mora ostati usamljena.
Duša želi biti istinska, ali mora nositi masku i imati granice jer sve je drugo previše.
To je taj duboki ljudski stid, najdublja božanska rana. Ugašeni Eros. Al nisam se plašila prihvatiti to što nije živo i ostajala sam bez bega, bez otpora. Onda se taj stid otvarao iznutra.
I tada ispod duboku ranu neviđenosti, osjetila sam ESENCIJU.
Esenciju koja nas podseća da smo svi isti ispod.
Ta esencija sam ja. Ta esencija si ti. Tu se rastapa krivica postojanja.
Kada duboko osjetim unutrašnje svjetlo, shvatam:
Možda svijet gleda svijetlo ljubavi kao da je „pogrešno“. Ne zato što je ne voli, već zato što se svi plaše iskusiti živost postojanja. Jer da bi srce osjećalo ljubav, mora osjećati ŽELJU DA VOLI. A želja je najstrašnija za ovaj svijet.
Da bi osjećao želju, moraš da odrasteš, jer želje smiju da postoje samo u srcu odraslih ljubavnika koji su spremni da umiru i rađaju se ponovo i ponovo, i sve to zbog jedne jedine ljubavi. Ljubavi za apsolutnu istinu. Ljubavi koja se rađa u najdubljoj ranjivosti srca. Toliko ranjiva i nevina, kao suza malog djeteta.
U najdubljem stidu, u najdubljoj ljudskoj usamljenosti, leži naša istinska intimnost, duboka zlatna povezanost.
Znam te. Osjećam te u dubini. Ne moraš biti tu. Ne moraš mi reći kako si. To je ono što želim da dam. Taj DODIR suptilnosti. Transmisija sebe. Mjesto gde niko ne osjeća, a postoji u svakom kontaktu. U svakom pogledu. U najdubljoj čežnji srca.
Stid nije pogrešan. On je čuvar kapije ka sopstvenoj nevinosti.Kad se pojavi sveta sramota, to je znak da je želja duše sišla iz konceptualnog u realno prisustvo.