Kada osjetim duboko sebe kao nešto prelepo, iskonsko, ne kao svoju sliku, personu, već u dubini — u najdubljim dijelovima mog bića, u najdubljem dijelu karlice — osjetim jednu mističnu svjetlost.
Tamnu, poput tamne svile, mekanu kao anđeoski oblak koji me drži, moćnu kao vatra i luminosno delikatnu kao najfluidniji dah Apsoluta koji prolazi kroz mene.
I svaki put kada se otvorim prema njoj, moje cijelo biće postane živo, ekstatično, puno ljubavi, kao živi tok zlatnog polja koji se preliva kroz karlicu.
Kada počinjem da percipiram sebe kroz tu istinu, moje srce, moje tijelo, sve što JESAM jeste jedan predivan izraz suptilnih brilijanata i dijamanata. Iz prostora dubine otvara se unutrašnje dijamantsko tijelo. Mažestična ljepota esencije.
To je iscrtano tijelo Apsoluta u mom tijelu. To je moje tijelo, ali nije moje tijelo — to je tijelo Apsoluta, tijelo božanskog izraza. Jer na najdubljem nivou ništa nije moje, sve je NJEGOVO.
U najdubljim slojevima postoji svjetlost, božanska svjetlost koja prolazi kroz mene toliko duboko intimno, da svaki dodir te intimne svjetlosti oživljava svaku ćeliju.
To je mistična svjetlost koja nema sliku, nema ideju, nema strah od kazne, nema strah od nestajanja. Crna i zlatna svjetlost, koja se spaja i pleše kao ljubavnici koji se ne plaše nestajanja, koji su spremni da umru i ponovo se rode milion puta, zbog ljubavi ka najdubljoj istini.
I u toj punoći, u toj nježnosti, otvara se jedan predivan biser koji nema cijenu. To je ljubav Apsoluta koja vibrira kao lična suština u mom srcu. I moje postojanje služi samo istini: da kad neko dođe u kontakt s tom suptilnošću, osjeti da je duboko, najintimnije voljen od samog Apsoluta. Da je njegova duša duboko prepoznata.
Kada volim, ne mogu voljeti ja, jer moje srce je srce Apsoluta. Kada želim, ne želim ja — njegove želje su uzbuđenje u mom srcu kada ostajem bez riječi ispred ISTINE LJUBAVI.
Volim jer prepoznajem svjetlost istine iza maske, samu ljepotu postojanja. Jer kada počinjemo da prepoznajemo tu mističnu intimnost iz koje svi nastajemo, počinjemo osjećati jednu dublju stvarnost koja nas spaja u srcu jednog univerzalnog ljubavnika. Tada smo svi mistici- ljubavnici sa životom.
Ljubavnici koji su spremni da izgore i postanu zlatni pepeo ljubavi. Oni koji su hrabri da pogledaju u punoću praznine i koji se ponovo i ponovo rađaju iz mistične materice apsolutne praznine, kao novi identitet svjetlosti.
To je istinska stvarnost koja je izvan patnje. Ne — život nije patnja, nije ono što su nam rekli. Patnja je mentalna, patnja je izraz straha, paranoidnog straha od nestajanja mentalnog.
I zbog te patnje svi se plaše da će biti kažnjeni ako osjete dubinu uzbuđenja samog života. Ali u uzbuđenju, u praznini, u najdubljoj praznini, ono što se javlja nije strah od nestajanja, već uzbuđenje — jer ulaziš u najdublji kontakt sa vrhunskom ljubavlju, sa Apsolutnom ljubavlju. A tamo te čeka jedan predivan ljubavnik koji te tako duboko voli, tako duboko želi, da želi da nestane sve što je lažno u tebi.
Strah od nestajanja u polje intimnosti je strah od ljubavi. Jedina smrt je smrt ideja koje imaš o sebi.
A ti nisi slika, nisi ideja.
Ti si predivan izraz apsolutne ljubavi.
